The Word Foundation

THE

WORD

Vol. 12 DECEMBAR, 1910. Ne 3

Autorska prava, 1910, HW PERCIVAL.

HEAVEN.

U ljudskom umu prirodno i bez napora izvire misao o budućem mjestu ili stanju sreće. Misao je različito izražena. Na engleskom jeziku izvodi se u obliku riječi heaven.

Relikvije pronađene u nasipima i ukopima prapovijesnih stanovnika Amerike svjedoče o njihovoj misli na nebo. Spomenici, hramovi i natpisi na metalu i kamenu u ruševinama drevnih civilizacija u Americi svedoče o vjerovanju u nebo od strane graditelja tih civilizacija. Majstori zemlje Nila uzgajali su obeliske, piramide i grobnice i ostavili ih kao tihe, grobne svjedoke koji su proglasili buduće stanje sreće za čovjeka. Azijske rase nude bogatstvo svjedočenja u pećinama i hramovima, te literatura koja obiluje opisima budućeg sretnog stanja čovjeka kao rezultata njegovih dobrih djela na zemlji. Pre nego što su na tlu Evrope podignute nebeske strelice hrišćanskih vera, čovek je koristio kamene krugove i stupove i kripte kako bi na njega navukao blagoslov neba dok je bio na zemlji i kako bi ga spremio da uđe u srećnu sferu neba nakon smrt. Na primitivan ili ograničen način, ili s lakoćom ili ekstravagantnošću kulture, svaka je rasa izrazila svoje vjerovanje u buduće nebesko stanje.

Svaka rasa ima svoje mitove i legende koje na svoj način govore o mjestu ili stanju nevinosti u kojoj je rasa sretno živjela. U ovom izvornom stanju im je omogućilo postojanje superiornog bića na koga su gledali sa strahom ili strahopoštovanjem ili poštovanjem i koga su smatrali svojim gospodarom, sucem ili ocem, uz pouzdanje dece. Ovi računi govore da je pravila osigurao stvoritelj ili superiorno biće, tako da bi, živeći u skladu s tim, rasa trebala nastaviti živjeti u svom stanju jednostavne sreće, ali da bi te grozni rezultati prisustvovali svakom odlasku iz zaređenog života. Svaka priča na svoj način govori o neposlušnosti rase ili čovječanstva, a zatim i nevoljama, nesrećama i katastrofama, svojim bolovima i tugama što su posljedica neznanja i neposlušnosti predaka.

Mit i legenda i pismo govore o tome da ljudske rase moraju živjeti u grijehu i tuzi, pogođene bolešću i patiti sa starošću koja završava smrću, zbog tog drevnog grijeha predaka. Ali svaki zapis na svoj način, a karakteristično za ljude od kojih je sačinjen, predviđa vrijeme kada će ljudi favoriziranjem stvaraoca ili izvršenjem počinjenih krivičnih djela izbjeći stvarni san o zemaljskom životu i ući u njih mjesto s kojeg nedostaju bol i patnja i bolest i smrt, i gdje će svi koji uđu živjeti u neprekidnoj i neisplativoj sreći. Ovo je nebesko obećanje.

Mit i legenda govore i iz Svetih pisama nalažu kako čovjek mora živjeti i što će učiniti prije nego što može steći ili mu dodijeliti plodnost neba. Prikladan životu i karakteru njegove rase, čovjeku se kaže da će steći nebo božanskom naklonošću ili ga zaslužiti djelima hrabrosti u borbi, nadvladavanjem neprijatelja, potčinjavanjem bestidnim, životom posta, samoće, vjere molitvom ili pokoru, djelima milosrđa, olakšavanjem stradanja drugih, samo-odricanjem i životnim služenjem, razumijevanjem i nadvladavanjem i nadvladavanjem njegovih neprimjerenih apetita, sklonosti i sklonosti, ispravnom misli, pravom radnjom i saznanja i da je nebo ili izvan zemlje ili iznad njega ili će biti na zemlji u nekom budućem stanju.

Kršćanska vjerovanja koja se odnose na čovjekovo rano i buduće stanje malo se razlikuju od vjerovanja drugih i starijih vjera. Prema kršćanskom učenju čovjek se rađa i živi u grijehu, a kaže se da je kazna grijeha smrt, ali da može pobjeći od smrti i drugih kazni grijeha, vjerujući u Sina Božjega kao svog Spasitelja.

Izjave u Novom zavjetu o raju su istinite i lijepe. Teološke izjave o teološkom nebu su masa iracionalnosti, kontradikcija i kratkovidnih apsurda. Odbijaju um i pokreću čula. Teološko nebo je mjesto osvijetljeno sjajnim svjetlima, i ekstravagantno namješten i ukrašen vrlo skupim zemaljskim stvarima; mesto gde se pesme hvale neprestano pevaju muzičkim napjevima; tamo gdje ulice teku mlijekom i medom i gdje obiluje ambrozivna hrana; gdje je zrak opterećen mirisom slatkih parfema i mirisnim tamjanom; gdje sreća i uživanje odgovaraju na svaki dodir i gdje zatvorenici ili umovi ljudi pjevaju i plešu, uzbuđuju i lupaju hosannama molitve i pohvale, kroz beskrajnu vječnost.

Ko želi takvo nebo? Koji bi razmišljajući čovjek prihvatio takvo plitko, senzualno nebesko ako bi se na njega bacilo? Čovjekova duša mora biti poput budala, jelke ribe ili mumije, da bi se izborila s takvim glupostima. Nitko danas ne želi teološko nebo i ništa manje nego teolog koji ga propovijeda. Želi ostati ovdje na ovoj prokletoj zemlji, a ne ići na to slavno nebo koje je planirao, izgradio i opremio na dalekom nebu.

Šta je nebo? Da li postoji ili postoji? Ako to ne ide, zašto onda gubiti vrijeme na zavaravanju sebe takvim praznim maštarijama? Ako to postoji i vrijedi, tada je najbolje da ga shvatite i radite na njemu.

Um čezne za srećom i raduje se mjestu ili stanju u kojem će se sreća ostvariti. Ovo mjesto ili stanje izražava se izrazom nebo. Činjenica da su sve rase čovječanstva kroz sve vrijeme mislile i vjerovale u nekakvo nebo, činjenica da svi i dalje razmišljaju i raduju se nebu, dokaz je da u umu postoji nešto što nameće misao, i da to nešto mora biti nalik onome čemu ono nameće, i da će nastaviti nametati i voditi misao prema svom idealu sve dok taj idealni cilj ne bude postignut i ostvaren.

U mislima postoji velika energija. Razmišljajući i radujući se nebu nakon smrti, čovjek skladišti silu i gradi prema idealu. Ta sila mora imati svoj izraz. Običan zemaljski život ne pruža mogućnost za takvo izražavanje. Takvi ideali i težnje pronalaze svoj izraz nakon smrti u nebeskom svijetu.

Um je stranac iz sretnog carstva, mentalnog svijeta, u kojem su tuga, svađa i bolest nepoznati. Dolazeći na obale senzualnog fizičkog svijeta, posjetitelj je omamljen, zbunjen, zbunjen mikama, zabludama i prevarama oblika i boja i senzacija. Zaboravljajući vlastito sretno stanje i tražeći sreću kroz osjetila u objektima senzacije, on nastoji i bori se, a zatim tuge kako bi našao pri približavanju objektima, da sreće nema. Nakon boravišta i svađa, sukoba, uspjeha i razočaranja, nakon što se osvijesti od boli i oslobodi se površnih radosti, posjetitelj se udaljava od fizičkog svijeta i vraća se svom sretnom rodnom stanju, uzimajući sa sobom i iskustvo.

Um ponovo dolazi i živi u fizičkom svijetu i prelazi u svoj, mentalni svijet. Um postaje vremenski iscrpljeni putnik koji je često posjećivao, a nikad nije zvučao u dubini niti rješavao probleme životnog života. Čovjek je imao mnogo iskustva sa malo zarade. Dolazi iz svog vječnog doma da provede dan u svijetu, potom prođe opet da se odmori, samo da opet dođe. To traje sve dok ne otkrije u sebi svog izbavitelja, koji će ukrotiti divlje zveri koje ga snalaze, koje će rasturiti zablude koje ga zbunjuju, koji će ga voditi kroz senzualne užitke kroz zavijajuću pustinju sveta i u carstvo gdje je samospoznajan, neopterećen osjetilima i nije pod utjecajem ambicija ili iskušenja i neprihvaćen rezultatima djelovanja. Dok ne nađe svog izbavitelja i ne spozna svoje područje sigurnosti, čovjek se može radovati nebu, ali to neće znati niti ući u nebo dok mora nesvjesno doći u fizički svijet.

Um ne pronalazi esencije neba na zemlji i nikad nije ni za kratko vrijeme u potpunom skladu s okolinom i svojim emocijama i osjetilima i popratnim senzacijama. Dok um ne postane poznavalac i gospodar svega ovoga, ne može znati nebo na zemlji. Dakle, um mora biti oslobođen smrću iz fizičkog svijeta, ući u stanje sreće kao nagrada, živjeti prema idealima kojima je gledao naprijed, i biti oslobođen patnje koju je podnio, i pobjeći iskušenja s kojima se borila i uživanje u dobrim djelima koja je počinila i idealnoj zajednici kojoj je težila.

Nakon smrti, svi ljudi ne ulaze u nebo. Oni muškarci čija se misao i rad troše na stvari fizičkog života, koji se nikada ne smatraju i ne brinu o budućem stanju nakon smrti, koji nemaju ideale osim fizičkog uživanja ili rada, koji nemaju misli ili težnju ka božanstvu izvan ili unutar njih ti ljudi neće imati raj nakon smrti. Neki umovi koji pripadaju ovoj klasi, ali koji nisu neprijatelji čovječanstvu, ostaju u privremenom stanju kao u dubokom snu, sve dok fizička tijela ne budu ponovo pripremljena i spremna za njih; tada oni rođenjem ulaze u te i nakon toga nastavljaju život i djelo onako kako su zahtijevali njihovi prethodni životi.

Da bi ušao u nebo, čovjek mora razmišljati i raditi ono što čini nebo. Nebo nije stvoreno nakon smrti. Nebo nije stvoreno mentalnom lijenošću, ne radeći ništa, uspavavanjem, neaktivnim prolaskom vremena ili lijenim sanjanjem dok su budni i bez svrhe. Nebo je stvoreno razmišljanjem o vlastitom i tuđem duhovnom i moralnom blagostanju i zaslužuje se ozbiljnim radom u tom cilju. Čovek može uživati ​​u nebu samo ono što je sam sagradio; nebo drugoga nije njegovo nebo.

Nakon smrti svog fizičkog tijela, um započinje proces eliminacije pomoću kojeg se grube i čulne želje, poroci, strasti i apetiti spaljuju ili nestaju. To su stvari koje su se mučile i prevarile, prevarile i obmanjivale i zbunjivale i nanosile mu bol i patnju dok je bio u fizičkom životu i koje su ga sprečavale da spozna pravu sreću. Te se stvari moraju odbaciti i odvojiti kako bi um mogao imati odmor i sreću, i živjeti ideale za kojima je čeznuo, ali koji to nije mogao postići u fizičkom životu.

Nebo je jednako potrebno za većinu umova koliko i tijelo i san i odmor. Kad su sve čulne želje i misli odbačene i uminute, um ulazi u nebo koje je prethodno pripremio za sebe.

Nebo se može reći da se ovo nebo nakon smrti nalazi na određenom mestu ili lokalitetu na zemlji. Zemlja poznata smrtnicima u fizičkom životu ne može se vidjeti ili osjetiti na nebu. Nebo nije ograničeno na dimenzije pomoću kojih se mjeri zemlja.

Onaj ko uđe u nebo ne upravlja zakonima koji regulišu kretanja i postupke fizičkih tela na zemlji. Tko je na nebu, ne hoda, ne leti, niti se kreće mišićnim naporom. Ne participira ukusnu hranu, niti pije slatke napitke. Ne čuje i ne proizvodi muziku ili buku na gudačkim, drvenim ili metalnim instrumentima. On ne vidi stijene, drveće, vodu, kuće, nošnje kao što postoje na zemlji, niti vidi fizičke forme i odlike bilo kojeg bića na zemlji. Biserne kapije, ulice Jasper, slatka hrana, piće, oblaci, bijeli prijestolji, harfe i kerubini mogu se nalaziti na zemlji, nisu ih naći na nebu. Nakon smrti, svako gradi svoje nebo i djeluje kao svoj agent. Nema kupovine i prodaje robe ili bilo kojeg drugog proizvoda od zemlje, jer ti proizvodi nisu potrebni. Poslovne transakcije se ne vode na nebu. Svi poslovi moraju sudjelovati na Zemlji. Akrobatski podvizi i spektakularni nastupi, ako se tome svjedoče, moraju se vidjeti na zemlji. Nisu organizirani takvi izvođači u upravljanju nebom i niko ne bi bio zainteresiran za takve emisije. Na nebu ne postoji nikakav politički posao, kao što nema pozicija koje treba popuniti. Na nebu nema sekti ni religija, jer je svaka tamo ostavila svoju crkvu na zemlji. Niti će se naći modni ljudi i elita ekskluzivnog društva, jer široke tkanine, svile i čipke u koje se društvo oblači nisu na nebu dozvoljene, a porodična stabla ne mogu biti presadjena. Furnir i presvlake i oblozi i sva takva ukrasa moraju biti uklonjeni prije nego što neko uđe u nebo, jer svi su na nebu takvi kakvi jesu i mogu biti poznati kakvi jesu, bez prijevara i prikrivanja neistina.

Nakon što je fizičko tijelo stavljeno u stranu, um koji se utjelovio počinje se odbacivati ​​i oslobađati se od zavojnica svojih tjelesnih želja. Kako ih zaboravlja i postaje nesvjestan, um se postepeno budi i ulazi u njegov nebeski svijet. Bit neba je sreća i misao. Ništa se ne priznaje što bi sprečilo ili ometalo sreću. Nijedan sukob ili bilo kakva neugodnost ne može ući u nebo. Sfera sreće, nebeski svijet, nije toliko velika, strahovita ili nadahnuta da bi um mogao da se osjeća beznačajno ili van mjesta. Ni raj nije toliko ravnodušan, običan, nezainteresiran ili monoton da dozvoljava umu da sebe smatra superiornim i neprikladnim za državu. Nebo je za um koji ulazi, sve ono što će tom umu (a ne osjetilima) priuštiti njegovu najveću i sveobuhvatniju sreću.

Sreća neba je kroz misao. Misao je tvorac i moderator i graditelj neba. Misao nabavlja i sređuje sve sastanke neba. Misao priznaje sve ostale koji učestvuju u nečijem nebu. Misao određuje šta se radi i način na koji se to čini. Ali samo misli koje su od sreće mogu se koristiti za izgradnju neba. Osjetila mogu ući u nebo uma samo u onoj mjeri u kojoj su oni potrebni mišlju za sreću. Ali tako korištena osjetila su rafiniranije prirode od osjetila zemaljskog života i njih je moguće zaposliti samo kad se ni na koji način ne sukobe s mišlju o nebu. Čul ili čula koja se bave tijelom nemaju ni dijela ni mjesta na nebu. Kakva su onda takva nebeska čula? To su čula koja um stvara privremeno i povremeno, a ne traju.

Iako se na Zemlju ne vidi i ne osjeća onakva kakva je na Zemlji, ipak um može biti i percipira um kad se misli tog uma, u cilju ideala, bave zemljom. Ali zemlja na nebu je tada idealna zemlja i um je ne opaža u stvarnom fizičkom stanju s teškoćama koje nameće fizičkim tijelima. Ako se misao o čovjeku bavila uređivanjem i uljepšavanjem određenih lokaliteta zemlje, poboljšanjem prirodnih uvjeta zemlje i okretanjem istih da bi se prednost postigla općem dobru sebe i drugih ili poboljšanju fizičkog, moralna i mentalna stanja na bilo koji način, tada bi se zemlja ili lokaliteti zemlje s kojima se on brinuo, na nebu realizirali u najvećem savršenstvu, njegovom misli, i bez prepreka i zapreka s kojima je borila se u fizičkom životu. Misao zauzima mjesto njegovog mjernog štapa i udaljenost nestaje u mislima. Prema njegovoj idealnoj misli na zemlji i na zemlji, takva će biti i njegova realizacija na nebu; ali bez truda radnog i bez napora razmišljanja, jer se misao koja donosi ostvarenje formira na zemlji i samo živi na nebu. Misao na nebu je uživanje i rezultat razmišljanja koje je učinjeno na zemlji.

Um se ne bavi temom kretanja, osim ako je taj predmet bio povezan sa njegovim idealom dok je bio na zemlji i ako se nije razmišljalo o prevelikom interesu. Izumitelj, čija se misao na zemlju bavila nekim vozilom ili instrumentom kretanja, kako bi zaradio novac od svog izuma,, kad bi ušao u nebo, zaboravio bi i bio potpuno nesvjestan svog rada na zemlji. Ako je riječ o izumitelju, čiji je ideal bio usavršiti takvo vozilo ili instrument u svrhu poboljšanja uvjeta javnosti ili olakšavanja pojedincima teškoća, s humanitarnim motivom, pa čak i u slučaju onoga čija je misao napravila i usavršavanje izuma sa ciljem da pokaže neku apstraktnu sugestiju - sve dok je njegovo razmišljanje bilo bez da poglavar ili vladajuća misao zarađuje - rad koji bi mislio mogao bi da učestvuje u izumiteljskom nebu i on će tamo u potpunosti izvršiti ono što on nije bila u stanju shvatiti na zemlji.

Pokreti ili putovanja uma u njegov nebeski svijet ne izvode se napornim hodanjem, plivanjem ili letenjem, već mišlju. Misao je sredstvo kojim um prelazi iz jednog lokaliteta u drugi. Ta misao možda to i doživljava u fizičkom životu. Čovjek se može zamišljeno prevesti u najudaljenije dijelove zemlje. Njegovo fizičko tijelo ostaje tamo gdje jest, ali njegova misao putuje tamo gdje želi i brzinom misli. Jednostavno ga je u mislima prevoziti iz New Yorka u Hong Kong, kao što je to od New Yorka do Albanyja, a više mu nije potrebno vrijeme. Čovjek dok sjedi u svojoj stolici može se odsustvovati u mislima i ponovo posjećivati ​​daleka mjesta na kojima je bio i možda će živjeti nad ponovo važnim događajima iz prošlosti. Znoj se može isticati zrncima na čelu jer obavlja velike mišićne napore. Lice mu može biti preplavljeno bojom jer on, vraćajući se u prošlost, predstavlja neki lični strah ili se može pretvoriti u pepeljastu bledicu dok prolazi kroz neku veliku opasnost, a svo vrijeme će biti nesvjestan svog fizičkog tijela i njegove okoline, osim ako se ne prekidaju i prisjećaju ili dok se misli ne vrati u svoje fizičko tijelo u stolici.

Kao što čovjek može djelovati i ponovno provesti u misli stvari koje je doživio kroz fizičko tijelo, a da nije svjestan svog fizičkog tijela, tako i um može djelovati i ponovno živjeti u nebu u skladu s njegovim najboljim djelima i mislima dok su na zemlji. Ali tada će se misli odvojiti od svega što sprečava um da bude idealno sretan. Tijelo koje um koristi da iskusi život Zemlje je fizičko tijelo; tijelo koje um koristi da bi iskusio svoju sreću na nebu je njegovo misaono tijelo. Fizičko tijelo je pogodno za život i djelovanje u fizičkom svijetu. Ovo misaono tijelo stvara um tokom života i poprima formu nakon smrti i traje ne duže od nebeskog perioda. U ovom misaonom tijelu um živi dok je na nebu. Um koji koristi um koristi um da živi u svom nebeskom svijetu, jer je nebeski svijet prirode misli, a napravljen je od misli, a misaono tijelo u svom nebeskom svijetu djeluje prirodno kao i fizičko tijelo u fizičkom svetu. Fizičkom tijelu je potrebna hrana da bi se održavala u fizičkom svijetu. Umu je takođe potrebna hrana da bi održao svoje misaono telo u nebeskom svetu, ali hrana ne može biti fizička. Hrana koja se tamo koristi je misao i misli koje su se zabavljale dok je um bio u tijelu dok je bio na zemlji. Dok je čovjek čitao, razmišljao i zamišljao svoje radove dok je bio na zemlji, on je tim postupkom pripremao svoju nebesku hranu. Nebeski rad i misao jedina su vrsta hrane koju um u svom nebeskom svijetu može koristiti.

Um može shvatiti govor i muziku na nebu, ali samo putem misli. Pjesma života pratit će muzika sfera. Ali pjesma će biti sastavljena prema vlastitoj misli i u skladu s njenim idealima dok su na zemlji. Muzika će biti iz sfera nebeskih svjetova drugih umova, kakvi su u harmoniji.

Um ne dodiruje druge umove niti predmete na nebu, kao što fizičke stvari dodiruju druga fizička tijela na zemlji. Na svom nebu tijelo uma, koje je tijelo misli, dotiče druga tijela mislima. Onaj koji poznaje dodir samo mesa mesa s drugim materijalom ili dodirom mesa s mesom, neće cijeniti radost koja se može pružiti umu iz dodira misli s mišlju. Sreća se ostvaruje, gotovo, dodirom misli s mišlju. Sreća se nikada ne može ostvariti dodirom mesa s mesom. Nebo nije usamljeno mjesto niti stanje u kojem je svaki um zatvoren u samoći nebeskog neba. Pustinjaci, samotni pustinjaci i metafizičari čije su se misli ticale gotovo isključivo u razmatranju sebe pojedinačno ili apstraktnim problemima, mogu uživati ​​u njihovim nebesima, ali rijetko je koji um može ili isključuje sva bića ili druge umove iz svog nebeskog svijeta.

Nebo koje čovjek nastanjuje nakon smrti nalazi se u čovjekovoj mentalnoj atmosferi. Time je bio okružen i u njemu je živio tijekom svog fizičkog života. Čovjek nije svjestan svoje mentalne atmosfere, ali postaje svjestan toga nakon smrti, i tada ne kao atmosfera, već kao raj. Prvo mora proći, prerasti svoju psihičku atmosferu, odnosno proći kroz pakao, prije nego što može ući u svoje nebo. Tokom fizičkog života, misli koje grade njegov raj nakon smrti ostaju u njegovoj mentalnoj atmosferi. Oni u velikoj mjeri nisu proživljeni. Njegovo se nebo sastoji u razvoju, proživljavanju i ostvarivanju ovih idealnih misli; ali cijelo vrijeme, zapamtite, on je u svojoj atmosferi. Iz te je atmosfere opremljen klice iz koje je izgrađeno njegovo sljedeće fizičko tijelo.

Svaki um ima i živi na svom individualnom nebu, kao što svaki um živi u svom fizičkom tijelu i u vlastitim atmosferama u fizičkom svijetu. Svi umovi na njihovim nebesima nalaze se unutar velikog nebeskog sveta, slično kao što su i ljudi sadržani u fizičkom svetu. Um nije lociran na nebu kao što su ljudi po položaju i lokalitetu na zemlji, ali je um u tom stanju po svojim idealima i kvaliteti svojih misli. Um se može zatvoriti na vlastitom nebu unutar velikog nebeskog svijeta i biti u kontaktu s drugim umovima poput kvalitete ili moći, slično kao što se čovjek isključuje iz svijeta kad izostane iz cijelog ljudskog društva. Svaki um može sudjelovati na nebu drugog uma ili sa svim drugim umovima do te mjere da su njihovi ideali isti i do te mjere da su njihove misli usklađene, slično kao što su ljudi na zemlji srodnih ideala sastavljeni zajedno i uživaju u mentalnom druženju kroz misao.

Nebeski svijet je izgrađen i sastavljen od misli, ali samo od takvih misli koje će pridonijeti sreći. Takve misli kao što su: opljačkao me, ubio bi me, klevetio bi me, lagao me, ili, ljubomoran sam na njega, zavidim mu, mrzim ga, ne mogu igrati nikakvu ulogu na nebu. Ne treba pretpostaviti da je nebo tupim mjestima ili stanom, jer su sastavljene od tako nesigurnih i nebitnih stvari kao što su nečije misli. Čovjekova glavna sreća na zemlji, makar i bila, dolazi kroz njegovu misao. Novacni kraljevi zemlje ne nalaze sreću svojim pukim čuvanjem zlata, već u razmišljanju o njihovom posjedovanju i posljedičnoj moći. Žena ne dobiva svoju oskudnu mjeru sreće od mnogih komada sitnica koje se koriste u šminkanju haljine i nošenju te haljine, ali njezina sreća dolazi iz misli da je uljepšava i misli da naređivat će divljenje od drugih. Umjetničko oduševljenje nije rezultat njegovog rada. U njemu uživa misao koja stoji iza toga. Nastavnik nije zadovoljan samo činjenicom da učenici mogu upamtiti teške formule. Njegovo zadovoljstvo leži u misli da oni razumiju i primijenit će ono što su zapamtili. Ono malo sreće koju čovek dobija na zemlji, on dobija samo kroz svoju misao, a ne iz bilo kakvog fizičkog vlasništva ili uspeha. Na zemlji se čini da su misli nematerijalne i nestvarne, a posjed se čini vrlo stvarnim. Na nebu su nestali predmeti osećaja, ali misli su stvarne. U nedostatku grubih osjetilnih oblika i u prisutnosti i stvarnosti subjekata mišljenja, um je neizrecivo sretniji nego što je um običnog čovjeka kroz njegova čula dok su na zemlji.

Svi oni koji su ušli u našu misao dok su bili na zemlji ili oni sa kojima je naša misao bila usmjerena ka ostvarenju nekog ideala, u mislima će biti prisutni i pomoći da sagrade svoje nebo. Dakle, nečiji prijatelji ne mogu biti isključeni sa njegovog neba. Razmnožavanje može nastaviti um u svom nebeskom svijetu, ali samo ako je odnos idealne prirode i ne u onoj mjeri u kojoj je fizički i tjelesan. Fizikalnost nema uloga na nebu. Na nebu se ne misli o seksu ili o seksu. Neki umovi dok se utjelovljuju u fizičkim tijelima, pomisao na „muža“ ili „ženu“ neizbježno povezuju s čulnim činovima, a takvim može biti teško misliti na muža i ženu bez razmišljanja o njihovom fizičkom odnosu. Drugima nije teško misliti na muža ili ženu kao na suputnike angažirane u radu na zajedničkom idealu ili kao na predmet nesebične, a ne čulne ljubavi. Kad se senzualno nagnuti um odvojio od svog fizičkog tijela i ušao u njegov nebeski svijet, ni on neće imati pomisao na seks jer će se rastaviti od svog mesnatog tijela i svojih senzualnih apetita i očistiti od svoje grube želje.

Majka za koju se čini da se od djeteta smrt odvojila može je ponovo sresti na nebu, ali kao što je nebo od zemlje različito, tako će i majka i dijete biti na nebu različitiji od onoga što su bili na zemlji. Majka koja je svoje dijete smatrala samo sebičnim interesom, i smatrala to dijete svojim ličnim vlasništvom, takvo dijete ne želi niti ga može imati sa sobom na nebu, jer je takva sebična misao o fizičkom posjedovanju strana i isključen s neba. Majka koja susreće svoje dijete na nebu ima drugačiji stav uma prema biću na koje je njena misao usmjerena, nego što samohrana majka ima prema svom fizičkom djetetu, dok je ona u fizičkom svijetu. Dominirajuće misli nesebične majke su ljubav, korisnost i zaštita. Takve misli smrt ne uništavaju i ne ometaju, a majka koja je imala takve misli za svoje dete dok je na zemlji, i dalje će ih imati na nebu.

Nijedan ljudski um nije ograničen na njegovo fizičko telo i nije ga uguran, a svaki ljudski um koji se utjelovljuje ima svog neba. Taj um koji je napustio život na zemlji i ušao u nebo i čije su najbolje misli bile upućene ili se bave onima koje je on znao na zemlji, može uticati na umove onih na zemlji ako umovi na zemlji dostignu dovoljno visoke misli.

Pomisao na dijete koje majka nosi sa sobom na nebu nije njegova oblika i veličine. U fizičkom životu dete je poznavala kao novorođenčad, kao dete u školi, a kasnije možda i kao oca ili majku. Kroz čitavu karijeru njenog fizičkog tijela, idealna misao njenog djeteta se nije promijenila. Na nebu majčina misao svog djeteta ne uključuje njegovo fizičko tijelo. Njena misao je samo idealna.

Svako će upoznati svoje prijatelje na nebu do te mjere da ih poznaje, na zemlji. Na zemlji njegov prijatelj može imati iglu ili mjesečevo oko, dugme ili nos za flašice, usta poput trešnje ili kičme, bradu od jela ili kutije, glavu u obliku kruške ili glavu poput metka, lice poput sjenica ili tikvica. Njegov oblik može biti drugima poput Apolona ili satiri. To su često prerušavanje i maska ​​koju njegovi prijatelji nose na zemlji. Ali ta će se prerušavanja probiti ako poznaje svog prijatelja. Ako je svog prijatelja vidio preko prerušavanja na zemlji, poznavat će ga u nebeskom svijetu bez tih prerušavanja.

Nije razumno očekivati ​​da bismo na nebu trebali vidjeti ili imati stvari onakve kakve imamo na zemlji, niti osjećati da bi im raj bio nepoželjan ukoliko ih mi ne bismo mogli imati. Čovjek rijetko vidi stvari kakve jesu, ali onako kako misli da jesu. Ne razumije vrijednost svog imanja. Predmeti kao stvari same po sebi su od zemlje i opažaju se kroz njegove fizičke organe osećaja. Misli samo od ovih predmeta mogu se odvesti u nebo i samo takve misli mogu ući u nebo jer će doprinijeti sreći uma. Stoga isti um koji je bio mislilac u tijelu na zemlji neće pretrpjeti gubitak odustajući od onoga što ne može doprinijeti njegovoj sreći. Oni koje volimo na zemlji, i voljeti koga je potrebno našoj sreći, neće patiti jer njihove greške i poroci ne nose sa sobom u mislima do neba. Iskrenije ćemo ih cijeniti kada budemo mogli razmišljati bez njihovih grešaka i ako o njima mislimo kao o idealima. Krivice naših prijatelja sukobljavaju se s našim vlastitim greškama na zemlji, a sreća prijateljstva je pomračena i zamračena. Ali prijateljstvo bez mane nema se bolje ostvariti u nebeskom svijetu, a mi ih poznajemo zaista istinitije nego kad se pojave sa kapljicom zemlje.

Nije nemoguće da um na nebu komunicira s onim na zemlji, niti da on na zemlji komunicira s onim na nebu. Ali takva komunikacija se ne vrši bilo kakvom produkcijom psihičkih pojava, niti dolazi iz spiritističkih izvora niti onoga što spiritisti govore o svom „duhovnom svetu“ ili „letnjem kraju“. Umovi na nebu nisu „duhovi“ o kojima спиisti govore. Nebeski svijet uma nije svijet duhova niti ljetno područje duhova. Um na nebo ne ulazi niti govori kroz letnju zemlju, niti se um na nebu manifestira na bilo koji fenomenalan način spiristu ili njegovim prijateljima na zemlji. Ako je um na nebu ušao u letnji kraj ili se pojavio spiritistom ili se manifestirao u fizičkom obliku i rukovao se prijateljima u fizičkom tijelu, onda taj um mora biti svjestan zemlje i tijela. i boli, nevolje ili nesavršenosti onih s kojima je komunicirao, a suprotnost istih prekinula bi i poremetila njegovu sreću i nebo bi za taj um bilo kraj. Dok je um na nebu, njegova sreća neće biti prekinuta; neće biti svjesna niti jednog poroka ili nedostataka ili patnje onih koji su na zemlji, i neće napustiti svoje nebo dok se ne završi njegovo nebesko razdoblje.

Um na nebu može komunicirati s jednim na zemlji samo kroz misao i samo misao i takva će misao i komunikacija uvijek biti za oplemenjivanje i dobro, ali nikad onome tko na zemlji savjetuje kako zaraditi za život ili kako udovoljiti svojoj želji ili pružiti puku udobnost druženja. Kada um na nebu komunicira s onim na zemlji, to je obično putem bezlične misli koja sugerira dobru akciju. Moguće je, međutim, da taj prijedlog može biti popraćen mišlju prijatelja koji je na nebu, ako je ono što se sugerira povezano s likom ili s onim što je bilo njegovo djelo na zemlji. Kad misao onoga koji je na nebu shvati um na zemlji, misao se ni na koji način neće sugerisati preko bilo kakvih pojava. Komunikacija će biti samo kroz misao. U trenucima aspiracije i pod pogodnim uslovima, čovek na zemlji može svoju misao prenijeti jednom nebu. Ali takva misao ne može imati zemaljsku tegobu i mora biti u skladu s idealom i odnositi se na sreću uma na nebu i ne stoji u bilo kakvoj vezi s ličnošću pokojnika. Kada se komunicira između uma na nebu i uma na zemlji, um na nebu neće misliti na drugo biće na zemlji, niti će čovjek na zemlji misliti o onom drugom na nebu. Komunikacija se može odvijati samo kad su umovi usklađeni jedni s drugima, kada mesto, položaj, imetak ne utiču na misao i kada je misao umom um. Od toga obična osoba ne zamišlja. Ako se održi takvo zajedništvo, vrijeme i mjesto se ne pojavljuju. Kad se takvo zajedništvo održi, um na nebu se ne spušta na zemlju, niti se čovjek uzdiže na nebo. Takvo zajedništvo misli je putem višeg uma onoga na zemlji.

Zbog razlike u idealima i kvaliteti ili moći misli i težnji ljudi, nebo nije isto za sve koji idu tamo. Svako ulazi i doživljava i ceni kao ispunjenje onoga što je poželio za svoju sreću. Razlika u mišljenjima i idealima ljudi stvorila je predstave o numeriranju i stupnjevanju različitih nebesa u kojima čovjek uživa nakon smrti.

Postoji toliko nebesa koliko i umova. Pa ipak, svi su unutar jednog nebeskog svijeta. Svaki živi na svom nebu u sreći, a da se ni na koji način ne miješa u sreću drugih. Ova sreća, ako se odmerava, vremenom i zemaljskim iskustvom, može izgledati kao beskrajna večnost. Zapravo, zemlja može biti vrlo kratka. Onome na nebu to će vrijeme biti vječnost, što je potpuni ciklus iskustva ili razmišljanja. Ali razdoblje će se završiti, iako se neće činiti da onome na nebu predstavlja kraj svoje sreće. Čini se da joj početak neba nije bio iznenadan ili neočekivan. Kraj i početak na nebu nailaze jedno na drugo, oni znače dovršavanje ili ispunjenje i ne izazivaju ni žaljenje niti iznenađenje jer se ove riječi na zemlji razumiju.

Nebeski period kako su ga odredili idealne misli i djela prije smrti nije dugačak ili kratak, već je potpun i završava se kad se um odmarao od svog rada i iscrpio i usvojio svoje idealne misli koje nije ostvario na zemlji, a od ove se asimilacije ojačava i osvježava oslobađanjem i zaboravljanjem briga i strepnji i patnji koje je doživjela na zemlji. Ali u nebeskom svijetu um ne stiče više znanja nego što je imao na zemlji. Zemlja je bojno polje svojih borbi i škola u kojoj stiče znanje, a na zemlju se mora vratiti um da bi dovršio svoje školovanje i obrazovanje.

Uvodnik u januarskom izdanju bit će o Nebu na zemlji.