The Word Foundation

Dah koji je kroz kapiju raka prešao liniju u manifestirane svjetove prošao je kroz njih, a iz kapija Jarca vraća se kao manasa, viši um, individualnost, mislilac samosvjestan, u nad-svjetove.

- Zodijak.

THE

WORD

Vol. 2 JANUAR, 1906. Ne 4

Autorska prava, 1906, HW PERCIVAL.

INDIVIDUALNOST.

Zodijak je veliki zvjezdani sat beskonačnog prostora koji, nesumnjivo, tajanstveno, oduzima vrijeme nastanka svemira, njihovo trajanje i propadanje, a ujedno određuje transformacije krvne ćelije u njenom cirkulaciji kroz tijelo.

Zodijak je biblija beskonačnog, historija i udžbenik stvaranja, očuvanja i uništavanja svih stvari. To je zapis svih prošlosti i sadašnjosti i sudbine budućnosti.

Zodijak je put duše od nepoznatog kroz poznato i u beskonačno unutar i izvan njega. Zodijak koji se proučava i koji je sve to, u svojih dvanaest znakova predstavljeno je u čovjeku.

Zodijak sa svojim krugom od dvanaest znakova daje ključ nemanificiranog noumenala i manifestiranih fenomenalnih univerzuma. Nacrtajte vodoravnu liniju od raka do Jarca. Tada znakovi iznad crte predstavljaju nemestificirani univerzum; znakovi ispod vodoravne linije od raka do Jarca predstavljaju ispoljeni svemir u njegovim duhovnim i psihičkim i fizičkim aspektima. Znakovi raka, djevice i biblioteke predstavljaju uključenje daha u život i formu, razvoj oblika u seks i utjelovljenje daha u njemu. Biblioteka znakova, škorpion, strijelac i jarac predstavlja evoluciju daha kroz seks, želju, misao i individualnost, ciklus manifestacije, formiranja i razvoja daha kroz manifestirane fenomenalne svjetove i povratak u vječni nevidljiv imenica.

Ako entitet koji se u karcinom počinje inkarnirati kao dah ne uspije dostići potpuno i cjelovito samospoznaju, na šta ukazuje znak Jarca ili individualnost, dok je prije i prije smrti ličnosti - koju ličnost sačinjava znakovi života, oblika, seksa, želje i misli - tada ličnost umire, a individualnost ima period odmora, i opet počinje sa dahom kako bi izgradila drugu ličnost. To nastavlja život nakon života sve dok se naposljetku ne postigne veliko djelo i individualnost više ne treba inkarnirati, osim ako to ne želi.

Dah je prvo biće koje se pojavilo na početku revolucije ovog našeg svijeta; prostirao se preko okeana života i udahnuo klice klice života; još uvijek razmišljajući i dišući nad vodama životnih daha, dah ih je natjerao da se talože u eterično-astralni oblik, kasnije se konkretno pojave u fizički oblik seksa, u koji dah utjelovljuje dio sebe. Tada je želja u ljudskom obliku odgovorila na dah uma i stopio se u ljudsku misao. Misli je započela ljudska odgovornost; misao je karma. Dah je kroz misao počeo da pretvara život i formu, seks i želju, u odeću višeg ega, a to je individualnost. Ne može se potpuno utjeloviti u čovjeku sve dok čovjek ne podvrgne svoju ličnost svojim divnjim ciljevima.

Individualnost nije život, mada kao dah je početni napor daha koji unosi život u aktivnost, određuje životne tokove i povezuje polje životnih operacija. Individualnost nije oblik, mada u svakoj od utjelovljenja individualnosti ona stvara oblike. Individualnost stvara oblik dizajna za svoju sljedeću ličnost koju treba izgraditi život i roditi se u svijet putem seksa. Pojedinačnost nije seks, premda je to jednom dvostruko biće razvilo u jedan od spolova koji bi se individualnost mogao inkarnirati u njemu, tako da prolaze kroz vatru seksa i temperiraju silama svijeta, da u seksu individualnost može uravnotežiti vanjski i unutrašnji zamah daha, postati neranjiva i sposobna sigurno voditi svoj tok kroz astralne oluje, strasti i vrtloge seksa, putem seksa za obavljanje želja prema porodici i svijetu, kroz i dok su u njemu tijela spola koja se uravnotežuju, usklađuju i ujedinjuju u jedno biće, ono što se u svojoj dvostrukoj operaciji pojavljuje kao odvojeno kao dah i individualnost, ali koja je zaista jedno u svom savršenom djelovanju. Individualnost nije želja, mada ona budi želju iz svog latentnog stanja koje tada privlači i privlači individualnost u manifestirani život. Tada individualnost djeluje sa željom i nadvladava otpor koji želja nudi. Time um postaje snažan i čvrst, te je medij putem kojeg se želja pretvara u volju (jarak).

Individualnost se ne misli, mada ona stvara misao svojim djelovanjem kroz dah na želju i tako nastaje proces božanske muke, proces u kojem se individualizam odupire boli i zadovoljstvu, siromaštvu i bogatstvu, pobjedi i porazu, a izlazi iz peć suđenja besprijekorna u svojoj čistoći i spokojna u svojoj besmrtnosti. Viši um je isti kao što se ovdje naziva individualnost. To je princip Ja-to-sam taj koji zasjenjuje ličnost i djelomično se utjelovljuje iz života u život. Niži um je odraz višeg uma na i u ličnost i onaj je deo višeg uma koji se inkarnira. Ono što se općenito naziva umom je niži um, koji funkcionira kroz mozak i moždanu moždinu, vanjski mozak.

Um sada ima pet funkcija. O njima se često govori kao da mirišu, kušaju, slušaju, vide i dodiruju ili osećaju, ali postoje dve druge funkcije uma za koje se obično ne zna i o kojima se retko govori, jer ih mnogi ne koriste ili ne doživljavaju. Koriste ih samo najveći mudraci i njihova upotreba upotpunjava ljudsko biće. Ova dva čula i funkcije uma su Ja-Ja-Ja i Ja-Ja-Ti-i-Ti-umjetnost. Odgovarajuće organe koji bi trebali razviti za ove funkcije su hipofiza i pinealna žlijezda, koji su već sada djelomično atrofirani kod običnog čovjeka. Fakulteti, za koje se sada samo pretpostavljaju, će biti znanje i mudrost, znanje i biće.

Niži um mora se sjediniti s nečim, bilo sa višim umom ili sa osjetilima i željama. Te dvije tendencije su dvije faze ljubavi. Ona je obično povezana sa osjetilima i željama, i ono je što ljudska bića nazivaju „ljubav.“ Viša ljubav koja se uglavnom ne zove tako je višeg uma. Ta se ljubav odvaja od osjetila i ličnosti; njegova suština je princip žrtvovanja, odricanja od sebe za apstraktne principe.

Kako to da um postaje rob osjetila, želja, tijela, iako je umni dah bio njihov tvorac i trebao bi biti njihov vladar? Odgovor se nalazi u prošloj istoriji inkarnativnog uma. To je ovo: nakon što je umni dah stvorio osjetila i počeo ih koristiti, iluzija proizvedena od čula zavela je um da se identificira sa ličnošću.

Taj deo individualnosti koji se naziva niži um udaje se u ličnost (životinju) pri rođenju. Inkarnacija se obično odvija kroz fizički dah, to jest, niži um ulazi u tijelo pomoću fizičkog daha, ali to nije fizički dah. Fizički dah uzrokuje um-dah, a ovaj mentalni dah niži um. Taj dah koji je viši um, individualnost, je ono što se u Bibliji naziva svetom pneumom, a ponekad se naziva i duhovni dah. Neće se utjeloviti dok se čovjek ne regenerira, a čovjek se regenerira jer se pneuma, drugim riječima potpuna individualnost, potpuno utjelovljena.

Kako je paukov svijet ograničen na mrežu vlastitog predenja, tako je i čovjekov svijet ograničen na misli o vlastitom tkanju. Svijet individualnosti je mreža misli u kojoj se tkalac kreće i nastavlja tkati. Pauk izbaci svileni konac i pričvrsti ga za neki predmet, pa drugi, i drugi, i na tim linijama gradi svoj svijet. Um proširuje svoje misli i pričvršćuje ih na osobe, mjesta i ideale i na njima, s tim mislima, gradi svoj svijet. Jer, svijet svakog čovjeka je subjektivan; njegov je svemir ograničen sobom; njegove ljubavi i volje, njegovo neznanje i znanje usredsređeni su na njega. Živi u svom vlastitom svemiru, granice u kojem gradi. A ono što vjeruje u stvarnost, jesu misaone slike s kojima ga ispunjava. Kako se mreža može zbrisati, a pauk ostaje graditi drugi, tako u svakom životu individualnost stvara za sebe sagraditi novi univerzum, mada to najčešće i osobnost ne zna.

Ličnost i individualnost upotrebljavaju se naizmjenično, što će se naći i kod savjetovanja s najprihvaćenijim leksikonima gdje su oba navedena kao značenja navika i karakteristika uma i tijela. Izvode ovih riječi, međutim, u značenju su suprotne. Ličnost je izvedena iz per-sonus, zvukom ili zvukom. persona bila je maska ​​koju su drevni glumci nosili u svojim predstavama, a koja je značila čitav kostim koji je glumac nosio, lažno predstavljajući bilo koji lik. Potiče individualnost in-divideuus, nije djeljivo. Značenje i odnos ovih riječi je na taj način jasan i jasan.

Individualnost je samo ime. Može se primeniti na univerzum, svet ili na čoveka ili na bilo koje biće koje u potpunosti predstavlja princip samosvesti.

Ličnost je maska, ogrtač, kostim koji nosi individualnost. Individualnost je nedjeljivi trajni ego koji misli, govori i djeluje kroz svoju masku ili ličnost. Poput glumca, i individualnost se identificira sa svojim kostimom i ulogom kada igra počinje, i obično se nastavlja identificirati sa ulogom i igrati se kroz djela budnog života. Ličnost je sačinjena od života i forme, spola i želje koji, kada se pravilno prilagodi i prilagodi, obuhvaća misaoni stroj u koji pojedinačnost diše i kroz koji razmišlja.

U ličnosti postoji stablo od kojeg će, ukoliko ga pojedinac, baštovan, hraniti i obrezivati, možda sakupljati i jesti njegovih dvanaest plodova i tako prerasti u svjesno besmrtan život. Ličnost je forma, kostim, maska, u kojoj se individualnost pojavljuje i sudjeluje u božanskoj tragediji-drami-komediji vjekova koja se sada ponovo igra na svjetskoj pozornici. Ličnost je životinja koju je individualnost, putnik u vijekovima, uzgajala na usluzi i koja će je, ako se hrani, vodi i kontrolira, voditi svojim jahačem kroz pustinjske ravnice i rast džungla, preko opasnih mjesta, kroz pustinju svijeta do zemlja sigurnosti i mira.

Ličnost je kraljevstvo, u kojem je individualnost, kralj, okružen svojim ministrima, čulima. Kralj drži sud u kraljevskim komorama srca. Darujući samo pravedne i korisne molbe svojih podanika, kralj će donijeti red iz zabune, zakonitih i usklađenih radnji iz nereda i pobune, te će imati urednu i dobro uređenu zemlju u kojoj svako živo biće obavlja svoj dio za opće dobro zemlja.

U rekonstrukciji ličnosti prije rođenja i u njenom davanju s blagom svoje nasljednosti nakon rođenja redovno se vrši stvaranje i razvoj svemira od njegovih početaka, zajedno sa poviješću svakog doba. U ovoj ličnosti prebiva tada individualnost - tvorac, čuvar i re-stvaralac univerzuma - u alhemijskoj radionici tela. U ovoj se radionici nalazi magična knjižnica sa svojim zapisima o dobima i njeni horoskopi budućnosti, postoje njene alembice i raspeli u kojima mađioničar alkemičar može iz hrane tijela izvući kvintesenciju koja je eliksir života, nektar bogova. U ovoj alhemijskoj komori alhemičar može podvrgnuti apetitima i požudama i željama ličnosti očišćenjima, transformacijama i sublimacijama, poznatim magijskoj umjetnosti. Ovdje on pretvara osnovne metale strasti i svoje niže naravi u loncu u topionici u čisto zlato.

Ovde mađioničar alkemičara konzumira veliko delo, misteriju vekova - promenu životinje u čoveka i čoveka u boga.

Ličnost je od velike vrijednosti. Ako ličnost sada treba uništiti zašto je to ikada izgrađeno i zašto joj je bilo dopušteno da raste? Ako bi sada u našem sadašnjem stanju osoba bila uništena, čovjek bi pao natrag u sive snove neaktivne noći, noći svijeta, ili bi se uspavao kroz valjanje zvuka vječnosti, ili bi bio fiksiran besmrtnim zarobljenikom u usred vremena, znanje, ali bez snage da ga upotrebimo; vajar bez mramora ili dlijeta; lončar bez kotača ili gline; dah bez želje, tijela ili forme; bog bez svog univerzuma.

Vrtlar ne bi imao ploda bez svog stabla; glumac nije mogao igrati svoju ulogu bez kostima; putnik nije mogao putovati bez svoje životinje; kralj ne bi bio kralj bez svog kraljevstva; mađioničar alkemičara ne bi mogao raditi magiju bez svoje laboratorije. No, drvo bi urodilo gorkim ili beskorisnim plodom ili uopće ne bi bilo ploda bez da ga vrtlar podrezuje; kostim bi bio bez forme ili uloge u predstavi bez da ga glumac nosi; životinja ne bi znala kamo bez putnika koji bi je vodio; kraljevstvo bi prestalo biti kraljevstvo bez kralja koji bi njime vladao; laboratorija bi ostala beskorisna bez mađioničara koji bi u njoj radio.

Drvo je život, oblik nošnje, životinjska želja; ovo poprima fizičko tijelo seksa. Cijelo tijelo je laboratorija; individualnost je mađioničar; a misao je proces transmutacije. Život je graditelj, forma je plan, seks je ravnoteža i izjednačivač, želja je energija, mislio je proces i individualnost arhitekta.

Lako možemo razlikovati individualnost i osobnost. Kada razmišljaju o nekoj važnoj etičkoj i moralnoj temi, čut će se mnogi glasovi, svaki pokušavajući da skrene pažnju i utopi druge. Ovo su glasovi ličnosti, a obično će prevladati onaj koji govori najglasnije. Ali kad srce ponizno zatraži istinu, taj trenutak začuje se glas toliko nježan da je i dalje spor. Ovo je jedinstveni glas nečijeg unutrašnjeg boga - višeg uma, individualnosti.

Razlog je, ali ne i postupak koji se zove rasuđivanje. To govori, ali jednom o svakoj temi. Ako se ponašaju njeni odgovori, oseća se snaga i snaga i sigurnost da je učinio ispravno. Ali ako se neko prestane svađati i sluša glasove nižeg uma koji obrazlaže, tada postaje zbunjen i zbunjen ili se zavara u uvjerenje da je jedan od mnogih glasova jedan glas. Ako se neko suprotstavi jedinom glasu ili odbije da sluša kada govori, prestat će da govori i on neće imati načina da zaista ispravno sazna pogrešno. Ali ako neko sluša fiksnu pažnju i strogo će slijediti ono što govori, onda će možda naučiti komunicirati sa svojim bogom na svakom važnom činu, i hodati u miru kroz svaku oluju života dok ne postane samosvjesna individualnost, ja -Ja svest.