The Word Foundation

THE

WORD

NOVEMBER 1909.


Autorska prava, 1909, HW PERCIVAL.

TRENUTAK SA PRIJATELJIMA.

Ne čini se razumnim da dva ili više kontradiktornih mišljenja mogu biti ispravna u pogledu bilo koje istine. Zašto ima toliko mišljenja o nekim problemima ili stvarima? Kako ćemo onda moći reći koje je mišljenje ispravno i šta je istina?

Apstraktna Jedna istina ne može se dokazati ili pokazati ljudskom umu, niti bi ljudski um mogao razumjeti takav dokaz ili demonstraciju, je li to bilo moguće dati, bilo šta više od zakona, organizacije i rada univerzuma može se dokazati da tereti pčela ili više mlatara može razumjeti izgradnju i rad lokomotive. Ali iako ljudski um ne može apstraktno razumjeti Jedinu Istinu, moguće je razumjeti nešto istine o bilo kojoj stvari ili problemu u manifestiranom univerzumu. Istina je stvar kakva jeste. Moguće je da je ljudski um toliko obučen i razvijen da može znati bilo šta što jest. Tri su stupnja ili stepeni kroz koje mora proći ljudski um, prije nego što može znati bilo kakvu stvar. Prvo stanje je neznanje ili tama; drugo je mišljenje ili vjerovanje; treće je znanje, ili istina kakva jeste.

Neznanje je stanje mentalne tame u kojem um možda opaža neku stvar, ali je sasvim nesposoban da shvati. Kad se u neznanju um pomiče i kontroliše ga osjetilima. Osjetila toliko oblaka, boje i zbunjuju um da um nije u stanju razlikovati oblak neznanja i ono što jest. Um ostaje neznalica dok je pod kontrolom, usmjeravanjem i vođenjem osjetila. Da bi se izvukao iz tame neznanja, um se mora sam baviti razumijevanjem stvari razlikovnim od osjećanja stvari. Kad um pokuša shvatiti neku stvar, različitu od osjećanja stvari, mora razmišljati. Razmišljanje uzrokuje da um pređe iz stanja mračnog neznanja u stanje mišljenja. Stanje mišljenja je ono u kojem um nešto opaža i pokušava otkriti što je to. Kad se um odnosi na bilo koju stvar ili problem, počinje se odvajati kao mislilac od onoga o čemu se sam odnosi. Tada počinje imati mišljenje o stvarima. Ova mišljenja nisu ga se ticala dok su bili zadovoljni stanjem neznanja, išta više nego što će mentalno lijeni ili senzualni istomišljenici biti zaokupljeni mišljenjima koja se tiču ​​stvari koja se ne odnosi na osjetila. Ali oni će imati mišljenja koja se tiču ​​stvari senzualne prirode. Mišljenje je stanje u kojem um ne može jasno sagledati istinu ili stvar kakva jest, razlikuje se od osjetila ili objekata kao što se čini. Nečija mišljenja oblikuju njegova uvjerenja. Njegova su vjerovanja rezultat njegovih mišljenja. Mišljenje je srednji svijet između tame i svjetlosti. To je svijet u kojem se vide osjetila i mijenjajući se predmeti koji se miješaju sa svjetlošću i sjenkama i odrazima objekata. U tom stanju mišljenja um ne može ili ne razlikuje sjenu od objekta koji je baca i nije u stanju vidjeti svjetlost kao razliku od sjene ili objekta. Da bi izašao iz stanja mišljenja, um mora pokušati shvatiti razliku između svjetla, objekta i njegovog odraza ili sjene. Kad um to pokuša, on počinje razlikovati između ispravnih i pogrešnih mišljenja. Pravo mišljenje je sposobnost uma da odluči o razlici između stvari i njenog razmišljanja i sjene, ili da stvar shvati onakvom kakva jest. Pogrešno mišljenje je pogrešno odražavanje ili senka neke stvari za samu stvar. Dok je u stanju mišljenja, um ne može vidjeti svjetlost različitu od ispravnih i pogrešnih mišljenja, niti se predmete razlikuje od njihovih odraz i sjenki. Da bi mogao imati ispravna mišljenja, čovjek se mora osloboditi uma predrasuda i utjecaja osjetila. Osjetila toliko boje ili utječu na um da proizvode predrasude, a o predrasudama nema ispravnog mišljenja. Misao i treniranje uma da misli potrebni su za formiranje ispravnih mišljenja. Kad je um formirao ispravno mišljenje i odbije da dozvoli čulima da utiču ili prejudiciraju um na pravo mišljenje, i drži se tog ispravnog mišljenja, bez obzira je li protivno nečijem stavu ili interesu nečijeg ili prijatelja, i držeći se ispravnog mišljenja prije i preferirajući sve ostale, tada će um za sada preći u stanje znanja. Um tada neće imati mišljenje o nečemu, niti će ga zbuniti oprečna druga mišljenja, ali znat će da je stvar takva kakva jest. Jedan prelazi iz stanja mišljenja ili vjerovanja, u stanje znanja ili svjetla, držeći se onoga što zna da je istinito u odnosu na sve ostale. Uči se da živi znanjem, umesto da živi kao dosad, neznanjem i mišljenjem.

Um nauči spoznati istinu bilo koje stvari brinući se o sebi s tim stvarima. U stanju znanja, nakon što je naučio da misli i uspio je dolaziti do ispravnih mišljenja, slobodom od predrasuda i stalnim razmišljanjem, um vidi bilo koju stvar kakvu jest i zna da je ona kakva je svjetlost, što je svjetlost znanja. Dok je u stanju neznanja bilo nemoguće vidjeti, a dok je u stanju mišljenja nije ugledao svjetlost, ali sada u stanju znanja um vidi svjetlo, razlikuje se od neke stvari i njenih odraz i sjenki . Ova svjetlost spoznaje znači da se zna istina neke stvari, da se zna da svaka stvar postoji ona kakva je istinska, a ne onakva kakva se čini kada je zamagljena neznanjem ili zbunjena mišljenjem. Ovo svjetlo istinskog znanja neće pogrešiti niti jedno drugo svjetlo ili svjetlost koja je umu poznata po neznanju ili mišljenju. Svjetlost znanja je samo po sebi neupitan dokaz. Kad se to vidi, to je zato što se razmišljanje odvlači znanjem, kao kad neko spozna neku stvar, on više ne prolazi kroz naporan proces razmišljanja o onome o čemu je već razmišljao i sada to zna.

Ako neko uđe u mračnu sobu, osjeti se kako prolazi po sobi i može se spotaknuti o predmete u njoj, pogurnuti se po namještaju i zidovima ili se sudariti s drugima koji se kreću jednako bezobrazno kao i on u sobi. To je stanje neznanja u kojem neznalice žive. Nakon što se kretao po sobi, oči su se naviknule na mrak, i pokušavajući je razlikovati prigušeni obris predmeta i pokretnih figura u sobi. Ovo je poput prelaska iz stanja neznanja u stanje mišljenja u kojem je čovjek sposoban razlikovati jednu stvar od druge stvari i shvatiti kako se ne sudarati s drugim pokretnim figurama. Pretpostavimo da se onaj u ovom stanju sada predstavlja o svijetlo koje je do sada nosio i skrivao nad svojom osobom, a pretpostavimo da sada vadi svjetlo i bljesne ga po sobi. Prolazeći po sobi on zbunjuje ne samo sebe nego i zbunjuje i nervira ostale pokretne figure u sobi. To je poput čovjeka koji pokušava vidjeti predmete onako kako se razlikuju od onoga što im se činilo. Dok treperi svojom svjetlošću, predmeti se pojavljuju drugačije nego što su bili, a svjetlost zasljepljuje ili zbunjuje njegov vid, jer čovjekov vid zbunjuje sukobljena mišljenja o sebi i drugima. No, dok pažljivo ispituje objekt na kojem počiva njegova svjetlost i nije uznemiren niti zbunjen drugim svjetlima drugih figura koje sada mogu bljeskati, on uči vidjeti bilo koji predmet kakav jest i on uči nastavljajući ispitivati ​​predmete, kako vidjeti bilo koji predmet u sobi. Pretpostavimo sada da je u stanju da ispituje predmete i plan prostorije da otkrije otvore zatvorene sobe. Stalnim naporima uspijeva ukloniti ono što ometa otvor i kada svjetlost uđe u sobu i čini vidljive sve predmete. Ako ga ne zaslijepi poplava jarke svjetlosti i opet ne zatvori otvor zbog svjetlosti koja struji unutra i zasljepljuje mu oči, navikli na svjetlost, postepeno će vidjeti sve predmete u sobi, bez sporog procesa prolaska preko svakog zasebno svojim svjetlom za pretraživanje. Svetlost koja preplavljuje sobu je poput svetlosti znanja. Svjetlost znanja otkriva sve stvari onakvima kakve jesu i po toj svjetlosti se zna da svaka stvar postoji onakva kakva jest.

HW Percival