The Word Foundation
Podijelite ovu stranicu



THE

WORD

NOVEMBAR 1907


Autorsko pravo 1907. od HW PERCIVAL

MOMENTI SA PRIJATELJIMA

Hrišćanin kaže da čovek ima telo, dušu i duh. Teozof kaže da čovjek ima sedam principa. U nekoliko riječi šta je ovih sedam principa?

Teozof gleda na čovjeka sa dva stajališta. Od jednog je smrtna, od drugog je besmrtna. Smrtni dio čovjeka sastoji se od četiri različita principa. Prvo, fizičko telo, koje je sazdano od čvrstih tečnosti, tečnosti, vazduha i vatre, koji su uopšte materijal fizičkog tela. Drugo, šerira linga, koji je oblik, odnosno dizajn tijela fizičkog. Ovaj oblik tijela je etera, manje promjenjive materije od fizičkog koji se stalno mijenja. Tijelo dizajna ili oblika je princip koji oblikuje neformiranu hranu čvrstih tvari, tekućina, plinova i svjetlosti koje unose u tijelo i koji svoj oblik zadržava tijekom života. Treće, je prana, ili životni princip. Ovo načelo života uzrokuje da se tijelo oblika širi i raste, inače bi oblik uvijek ostao isti. Životnim principom hrana fizičkog tijela održava se u stalnom prometu. Životni princip uništava i odstranjuje staro i zamjenjuje ga u obliku novom materijom. Tako se staro fizičko nosi i zamjenjuje novom fizičkom materijom, a životna materija je ugrađena u fizičko tijelo, a to fizičko tijelo daje oblik i drži ga tijelo, koje oblikuje ili oblikuje. Četvrto, je kama, princip želje. Želja je burna žudnja životinja u čovjeku. To su svojstveni instinktima i životinjskim tendencijama u čovjeku, a on koristi i daje smjer životu i obliku fizičkog tijela. Ova četiri principa sačinjavaju onaj dio čovjeka koji umire, razdvaja se, dezintegrira i vraća se elementima iz kojih je crpljen.

Besmrtni dio čovjeka je trostruk: Prvo, manas, um. Um je onaj osebujni princip koji čovjeka čini čovjekom. Um je u čovjeku princip rezonovanja, ono što analizira, odvaja, uspoređuje, koji identitet i sebe smatra zasebnim od drugih. Ona se ujedinjuje sa željom i tokom fizičkog života zamišlja želju da bude od sebe. Umni razlozi, ali želja želi; instinkti žude za razliku od onoga što diktira razlog. Iz kontakta uma sa željom potiču sva naša iskustva u životu. Zahvaljujući dodiru uma i želja imamo čovjekovu dualnost. S jedne strane žudnja, besna, besna bruka; s druge strane, razumno, miroljubivo biće čije je porijeklo božansko. Um je princip po kojem se lice prirode mijenja; planine su izravnjene, izgrađeni su kanali, podignute nebeske građevine, a snage prirode iskorištene i pokrenute u izgradnji civilizacija. Šesti, buddhi, božanska je duša, princip koji zna i osjeća biti u drugima, a drugi u sebi. To je princip istinskog bratstva. Žrtvuje se kako bi se sva priroda mogla podići na viši stupanj. To je vozilo kroz koje djeluje čisti duh. Sedmo, atma, je sam duh, čist i nečist. Sve se stvari ujedinjuju u tome i to je onaj koji prožima princip unutar i oko svih stvari. Um, duša i duh su besmrtni principi, dok su fizičko, oblik, život i želja smrtni.

Kršćanska podjela čovjeka na tijelo, dušu i duh uopće nije jasna. Ako se tijelom misli na fizički oblik, kako onda računati na odvojeni život, trajni oblik i životinju u čovjeku? Ako se dušom podrazumijeva stvar koja se može izgubiti ili se spasiti, ovo zahtijeva objašnjenje različito od kršćanskog. Kršćanin koristi dušu i duh i sinonimno i čini se da nije u stanju definirati dušu i duh niti biti sposoban pokazati razliku među sobom. Teozof svojom sedmostrukom klasifikacijom čovjeku daje objašnjenje čovjeka, što je barem razumno.

 

U nekoliko reči možete li mi reći šta se događa u trenutku smrti?

Smrt znači odvajanje fizičkog tijela od njegovog dizajna, odnosno tijela. Kako se smrt približava obliku tijela, eter se povlači sa stopala prema gore. Tada um ili ego napušta tijelo kroz i sa dahom. Dah u odstupanju zaustavlja život, napušta tijelo oblika i tijelo oblika se izdiže iz grudi i obično se izvlači iz fizičkog iz usta. Prekidana je vrpca koja je povezala fizičko s njegovim oblikom i nastupila je smrt. Tada je nemoguće oživjeti fizičko tijelo. Načelo želje može čuvati osjetilni um neko vrijeme u ropstvu, ako je taj um tijekom života promišljao o svojim željama kao samom sebi, u kojem slučaju ostaje sa životinjskim željama sve dok ne može razlikovati između sebe i njih, tada to prelazi u idealno stanje odmora ili aktivnosti koja je u skladu sa njegovim najvišim mislima, koje zabavlja dok živi u fizičkom tijelu. Tamo ostaje sve dok se ne završi razdoblje mirovanja, a zatim se vraća u zemaljski život da nastavi svoj posao od točke gdje je ostavljen.

 

Većina spiritualista tvrdi da se u njihovim seansama pojavljuju duše umrlih i razgovaraju sa prijateljima. Teozofi kažu da to nije slučaj; da ono što se vidi nije duša, nego školjka, duh ili tijelo koje je duša odbacila. Ko je u pravu?

Smatramo da je izjava teozofista ispravnija, jer je entitet s kojim se čovjek može razgovarati na neki način samo odjek onoga što je entitet mislio tokom života i takav razgovor se odnosi na materijalne stvari, dok božanski dio čovjek bi govorio o stvarima duhovnim.

 

Ako se duša čoveka može držati zarobljenikom nakon smrti po njenom željnom telu, zašto se ta duša ne može pojaviti na seansama i zašto je pogrešno reći da se ona ne pojavljuje i razgovara sa sestrama?

Nije nemoguće da se ljudska duša pojavi na seansi i razgovara sa prijateljima, ali vrlo je neverovatno da to čini, jer "sitnici" ne znaju evocirati privremenog zatvorenika i zato što bi takav izgled ili trebalo da bude pozvan od strane onoga ko zna kako, ili pak snažne želje onoga koji živi kao i odbačene ljudske duše. Pogrešno je reći da su prikazi duše napuštenih jer ljudska duša koja ne može razlikovati između sebe i svojih želja obično prolazi kroz metamorfozu sličnu onoj leptira kako bi shvatila svoje stanje. Iako je u ovom stanju, neaktivan je kao i kokon. Ta ljudska duša koja se može svojom voljom razlikovati od životinje, odbila bi imati više veze sa tom životinjom koja je izaziva takvu muku.

Razlog tako neobične pojave kao što je pojava odbačene ljudske duše bila bi komunikacija s nekim prisutnim o određenim temama, poput, primjerice, podataka od duhovnog značaja ili filozofske vrijednosti onome koga najviše zanima. Komunikacije entiteta koji se maskiraju pod naslovom neke napuštene osobe, brbljaju i brbljaju o nebitnim stvarima, uz povremene nagađanja o nekim stvarima koje predloži jedan od prisutnih. Da su naši preminuli prijatelji bili krivi za takav bučni razgovor dok su bili s nama tijekom njihovog zemaljskog života, mi bismo se, kao prijatelji, žalili zbog njih, ali svejedno, trebali smo biti primorani da smo ih smjestili u ludilo azila, jer bi to bilo odjednom su očigledno izgubili razum. To je upravo ono što se dogodilo bićima koja se pojavljuju na seansama. Oni su zapravo izgubili razum. Ali želja o kojoj govorimo ostaje i to je želja sa samo golim odrazom uma s kojim je ona bila povezana, koja se pojavljuje na sence. Ti nastupi prelaze iz jedne teme u drugu, bez ikakvog razuma i vidljive lucidnosti misli ili izraza. Poput luđaka, čini se da ih iznenada zanima neka tema, ali oni iznenada gube predmet, odnosno njihovu vezu s njim, i skaču na drugi. Kada neko posjeti bezuman azil, susreće se sa nekim izuzetnim slučajevima. Nekolicina će s prividnom lakoćom razgovarati o mnogim zanimljivim temama, ali kad se uvedu određene stvari, ludak postaje nasilan. Ako se razgovor nastavi dovoljno dugo, otkriće se tačka u kojoj su prestali biti ljudi. Tako je i sa sagovornicima ili obrascima želja koji se pojavljuju na seansama. Oni odjekuju stare nagone i čežnje zemaljskog života i izražavaju se u skladu s tim čežnjama, ali oni uvijek padaju na besmisleno brbljanje kada se uvode druge stvari koje nisu primjerene njihovoj posebnoj želji. Imaju lukavstvo životinje i poput životinje igrat će se po polju, prelaziti i preusmjeravati svoje tragove kako bi izbjegao onoga koji ih progoni uzastopnim pitanjima. Ako se lov nastavi, odlazeći se oprostio od ispitivača jer mu je „vrijeme isteklo i mora otići“, ili će reći da ne zna odgovoriti na ono što je zatraženo. Ako se pojavi jedna odbačena ljudska duša, bio bi direktan i lucidan u svojim izjavama i ono što je rekao bilo bi od koristi osobi kojoj se obraća. Priroda njegove komunikacije bila bi od moralne, etičke ili duhovne vrijednosti, ne bi bila uobičajena stvar, kao što je to gotovo uvijek slučaj u seansama.

 

Ako su pojave u seansama samo školjke, duhovi ili tela želja, koja su nakon smrti ljudske duše otpisana, zašto su u stanju da komuniciraju sa sestrama o predmetu koji je poznat samo dotičnoj osobi i zašto da li će se ista tema ponavljati iznova i iznova?

Ako su se forme izvida ili želje bile povezane tokom zemaljskog života s imenima za koja tvrde da su, svjesna su određenih tema, kao u slučaju luđaka, ali to su samo automati, iznova i iznova ponavljaju labave misli i želje za životom. Poput fonografa oni izgovaraju ono što im se govorilo, ali za razliku od fonografa imaju želje životinje. Kao što su njihove želje bile povezane sa zemljom, tako su i sada, ali bez suzdržavanja zbog prisustva uma. Njihovi odgovori su sugerisani i često naznačeni pitanjima koja su im postavljena, a koja su po njima viđena u ispitivačkom umu iako on toga možda nije svjestan. Kao na primjer, čovjek može vidjeti svjetlo kapu nositelja ili neki drugi predmet kojeg možda nije svjestan. Kad je ispitivač obaviješten o nečemu o čemu dosad nije znao, on to smatra čudesnim i naravno misli da je to mogao znati samo on i njegov informator, dok je to samo odraz koji se vidi u umu ispitivača ili inače je to utisak pojave uzrokovane formom želje i danim izrazom kad god je to prigoda dopuštala.

 

Činjenica se ne može poreći da duhovi ponekad kažu istinu i daju savete koji će, ako ih pratimo, rezultirati dobrobiti svih zainteresovanih. Kako teozof, ili bilo koji drugi koji se suprotstavlja spiritualizmu, može poricati ili objasniti ove činjenice?

Nijedan teozof ili druga osoba koja poštuje istinu nikada ne pokušava negirati činjenice, niti se izmiče istini, niti će pokušati to da sakrije ili da ih objasni. Pokušaj bilo koje osobe koja voli istinu je da uoči činjenice, a ne da ih krije; ali njegova ljubav prema činjenicama ne zahtijeva da on prihvati kao istinite tvrdnje nerazumne osobe, ili one sabutke, školjke, ili elementarne, maskirane na seansu kao dragog pokojnog prijatelja. On osluškuje iznete tvrdnje, a zatim dokazuje tvrdnje da su istinite ili neistinite. Činjenice se uvek dokazuju. Sveci se iz svojih usta dokazuju kao sveci, a filozofi filozofi; razgovor o nerazumnim ljudima dokazuje ih kao nerazumne, a saigrači se dokazuju kao prevaranti. Ne vjerujemo da se teozofi protive činjenicama spiritizma, iako negiraju tvrdnje većine spiritualista.

Prvi dio pitanja je: da li "duhovi" ponekad govore istinu. Jesu - ponekad; ali tako se radi i o najotvrđenijem kriminalcu po tom pitanju. Ukoliko nije data posebna instanca istine koju je izgovorio duh, mi ćemo se upustiti da kažemo da su istine ili istine izrečene onim što neki ljudi insistiraju na nazivanju „duhova“ uobičajene prirode. To je, na primjer, izjava da ćete u roku od tjedan dana dobiti pismo od Marije, ili Ivana, ili da će se Marija razboliti, ili se oporaviti, ili da će pasti neko dobro bogatstvo, ili da će umrijeti prijatelj, ili da će se dogoditi nesreća. Ako je bilo koja od ovih stvari tačna, samo bi se pokazalo da je entitet - bilo visokog ili niskog karaktera - sposoban za lepšu senzualnu percepciju od istog bića, ako je utjelovljen. To je zato što svako tijelo opaža na onoj ravnini na kojoj djeluje. Dok živi u fizičkom tijelu, čovjek opaža materijalne stvari kroz fizička osjetila; i događaji se percipiraju samo u vrijeme kad se pojave, poput prehlade ili pada, primanja pisma ili sastanka s nesrećom. Ali ako jedno nije ograničeno na fizičko tijelo i još ima osjetila, ta osjetila djeluju na ravninu pored fizičke, a to je astralna. Onaj koji djeluje na astralnom planu, može uočiti događaje koji se dešavaju tamo; gledište u astralnoj ravni je s višeg tla od fizičkog. Tako bi, na primjer, misao ili pozitivnu namjeru onoga da napiše pismo mogao vidjeti onaj tko je sposoban vidjeti takvu namjeru ili pomisao, ili prehladu može sa sigurnošću predvidjeti gledajući stanje astralnog tijela onoga koji bi ima. Neke nesreće se mogu predvidjeti i kada se pokrenu uzroci. Ti su uzroci uvijek u mišljenjima ili postupcima ljudi, a kad se dobije uzrok, slijedi rezultat. Za ilustraciju: ako se baci kamen u zrak, može se predvidjeti njegov pad mnogo prije nego što dodirne zemlju. Prema sili kojom je bačen i luk njegovog uspona tačno se može predvidjeti krivulja njegovog silaska i udaljenost koju će pasti.

Entiteti koji djeluju na astralnoj ravni mogu stoga vidjeti uzroke nakon što su generirani i mogu precizno predvidjeti događaj jer u astralnom mogu vidjeti ono što će se dogoditi u fizičkom. Ali ubica može vidjeti uspon s kamena i predvidjeti njegov silazak jednako istinski kao svetac ili filozof. To su materijalne stvari. Savjeti kako izbjeći nesreću ne dokazuju da ih daje besmrtna duša. Zločin može savjetovati jednu od predstojećih nesreća jednako točno kao mudrac. Bilo koji bi mogao savjetovati da neko stoji na putu silaznog kamena i spriječi njegovu ozljedu. Pa ludak. Moglo bi se postaviti pitanje kako takvi savjeti mogu dati sablasnici, ako je sablazan bez uma. Rekli bismo da je sablasan lišen uma u istom smislu kao i da je beznadno bezobrazan čovjek lišen uma. Iako izgubi znanje o svom identitetu, na želji se ugrađuje blagi odraz koji ostaje na tome. Upravo taj odraz daje određenu pamet u određenim slučajevima, ali se mora imati na umu da je premda ljuska izgubila razum da životinja ostaje. Životinja nije izgubila svoje lukavstvo, a lukavost životinje s dojmom koji je ostavio um omogućuje joj da, pod određenim slučajevima, poput onih koji su već instalirani, prati događaje koji se odvijaju u carstvu u kojem djeluje. Činjenice se zatim odražavaju na samu sebe kao što se slika može odraziti ogledalom. Kada se događaj odražava na tijelo želje i ta je slika povezana ili povezana s jednim od sjeditelja na seansi, sablazan ili školjka reagira na misaonu sliku koja se odražava na nju i pokušava izraziti misao ili utisak kao klavir glasio bi ili odgovarao osobi koja je upravljala ključevima. Kad je čuvar pri sjeni nešto izgubio ili pogrešno napisao, taj gubitak ostaje kao slika u njegovom umu i ta slika je pohranjena kao stara uspomena. Slika se često opaža ili odražava od strane tela želje ili sablasnice. Tada na sliku odgovara tako što govori čuvaru da je u to vrijeme izgubio takav vrijednosni članak ili da ga ovaj članak može pronaći na mjestu gdje ga je stavio ili gdje je izgubljen. To su slučajevi u kojima se navode činjenice i daju savjeti, što se pokazalo tačnim. S druge strane, gdje se navodi jedna činjenica, govori se stotina neistina, a gdje je savjet jednom tačan, hiljadu je puta pogrešan ili štetan. Stoga kažemo da je gubljenje vremena i štetno pitati i slijediti savjete umrlih. Poznata je činjenica da svi ljudi koji plijene na slabostima drugih, baveći se klađenjem, kockanjem ili spekulacijama na tržištu, dopuštaju njihovim namijenjenim žrtvama da osvoje male sume novca, ili će laskati žrtvi na njenoj pronicljivosti. u spekulacijama. To se radi kako bi se žrtva potaknula da nastavi sa rizikom, ali na kraju to rezultira njegovim potpunim neuspjehom i propadanjem. Slično je i s medijima i lovcima na spook i lovcima na pojave. Male činjenice za koje smatraju da su istinske, podstiču ih da nastave sa postupcima sve dok, poput špekulanta, ne budu previše duboki da bi izašli iz njih. Spooks preuzimaju kontrolu i mogu konačno u potpunosti opsednuti žrtvu, a zatim slijedi neuspjeh i propast. Statistika posredništva i promatrača pojava dokazat će da su ove izjave istinite.

Prijatelj [HW Percival]