The Word Foundation
Podijelite ovu stranicu



THE

WORD

♋︎

Vol. 17 JUNI 1913 Ne 3

Autorsko pravo 1913. od HW PERCIVAL

IMAGINACIJA

(Zaključeno)

U mislima leže izvori iz kojih se mašta hrani. Urođene sklonosti i motiv u životu će odlučiti iz kojih izvora mašta crpi. Onaj čija je sposobnost imidža aktivna, ali ko ima malo moći razmišljanja, može imati mnogo koncepcija mnogih oblika, ali umjesto da ožive i pune forme, to će biti pobačaji, mrtvorođeni. Ovo će biti od interesa i dati uzbuđenje tom pojedincu, ali neće biti od koristi svijetu. Čovjek mora misliti, on mora promisliti svoj put u carstvo misli, mentalni svijet, prije nego što može pružiti odgovarajuće forme za misli koje bi unio u psihički i fizički svijet. Ako ne može ući u misaono područje, misli koje ga stimulišu neće biti njegove vrste[1][1] Čovjek, inkarnirani um, je izgnanik iz svog doma u mentalni svijet, svijet misli. Njegove idealne misli i dobra djela plaćaju njegovu otkupninu, a smrt je način na koji se vraća kući na predah – samo na predah. Rijetko tokom svog života na zemlji može pronaći put nazad, niti na trenutak pogledati svoj dom. Ali moguće je da pronađe put dok je još na ovom svijetu. Put je razmišljanjem. Nestalne zaostale misli ga presreću i ometaju, i odvode ga kada pokušava da razmišlja, kao što ga skretanja, zadovoljstva i iskušenja svijeta odvode od njegovih odgovornosti i životnih obaveza. Mora se probiti kroz hordu zaostalih misli koje stoje između njega i njegovog cilja.—ne iz mentalnog svijeta, i on neće biti u stanju da ih drži i poznaje i da sudi i nosi se s njima. Kada uđe u misaono područje, naći će svoju misao i misli kojima treba dati forme i koje će donijeti na svijet kroz imaginaciju. On ulazi u misaono carstvo pokušavajući da misli, disciplinujući svoju svjesnu svjetlost da se fokusira na apstraktnu misao kojoj teži, sve dok je ne pronađe i spozna. Vjera i volja i kontrolirana želja su neophodni da se počne i nastavi razmišljati, sve dok se ne pronađe i spozna predmet misli.

Vjera nije nagađanje ili želja ili vjerovanje u mogućnost. Vjera je ustaljeno uvjerenje u stvarnost predmeta mišljenja i da će se znati. Nema broja uzaludnih pokušaja da se pronađe; nijedan neuspjeh, ma koliko širok trag, neće promijeniti vjeru, jer takva vjera dolazi iz znanja, znanja koje je čovjek stekao u drugim životima i koji čovjeku ostaje da postavi zahtjev i osigura. Kad neko ima takvu vjeru i odluči djelovati, njegov izbor potiče snagu volje; okreće svoj um mišlju u koju ima vjeru i započinje njegovo razmišljanje. Nesposobnost da se spozna njegov predmet misli nije neuspjeh. Svaki je trud na kraju pomoć. Omogućuje mu da uspoređuje i prosuđuje stvari koje dolaze u mentalni vid, a on stiče praksu kako ih zbrinuti. Više od ovoga, svaki napor pomaže kontrolirati želju potrebnu mašti. Kontrolirana želja daje snagu formama koje proizvodi mašta. Kontrolom slijepe turbulencije koja ometa mišljenje razmišlja se svjetlost uma i mašta se daje snaga.

Pamćenje nije neophodno za maštu, odnosno čulno pamćenje. Čulno pamćenje je pamćenje putem osjetila, kao što su prisjećanje i pamćenje, ponovno slikanje, ponovno izražavanje, ponovno kušanje, ponovno mirisanje, ponovno dodirivanje, prizora i zvukova, okusa i mirisa i osjećaja koji su doživljeni kroz čula u sadašnjem fizičkom životu. Pamćenje služi u radu mašte nakon što se, ali ne prije, nađe misao koju treba djelo mašte dovesti u formu i proizvesti.

Mašta je stanje uma u kojem je sposobnost slike prisiljena na akciju. U mašti je djelovanje imidža pozitivno i negativno. The negativan radnja je odraz predmeta osjetila i misli, te pretpostavka njihove boje i oblika. Negativna funkcija mašte pokazuje se kod “maštovitih” ljudi, koji su zadivljeni i gube ravnotežu zamišljajući stvari koje bi se mogle dogoditi (dok je zvijer sa sigurnom nogom nemaštovita). By the pozitivan radnja, sposobnost “imaginatora”, sposobnost slike proizvodi lik i boju i daje ih materiji, i artikulira zvukove, a sve je određeno utjecajem ostalih šest sposobnosti uma.

Svi predmeti i umjetnička djela moraju se oblikovati maštom prije nego što se one pojave u fizičkom svijetu. Dajući izgled u fizičkom svijetu oblicima stvorenim i oživljenim u mašti pomoću zamislivih misli, vanjski organi čula koriste se samo kao oruđe, vođeni unutrašnjim osjetilima kako bi dali vanjskom tijelu unutrašnju formu. Instrumenti smisla grade tijelo sirove materije dok mašta projektuje njegov oblik da živi u njemu i kroz njega te ga pokori.

Izražavanje umetnosti nemoguće je bez mašte. Nakon što je zamišljao misao, izmišljenik mora načiniti svoj oblik. Nakon što je stvorio oblik, umjetnik joj mora dati izražaj i pojaviti se u svijetu. Djela koja na ovaj način dolaze u svijet djela su umjetnika imaginatora, umjetnička djela i djelo mašte. Umjetnici su ili trebaju biti imaginarni. Ako takozvani umjetnici ne vide formu prije nego što je pokušaju pojaviti, to nisu umjetnici, već samo umjetnici, mehaničari. Ne zavise od mašte o svojim oblicima. Oni ovise o njihovoj memoriji, oblicima drugih umova, prirodi - koju kopiraju.

Pojasnjenim procesima umjetnici zamišljači daju svijetu što svijet ima od umjetnosti. Mehanički umjetnici kopiraju s ovih umjetničkih vrsta. Ipak, radom i predanošću svom predmetu, oni takođe mogu postati maštovci.

Kompozitor-muzičar se diže u strepnji dok ne zamisli tu misao. Tada njegova mašta započinje s radom. Svaki lik, scena, osjećaj da se izražava, pojavljuje se svom unutarnjem uhu u obliku zvuka, i živi i djeluje svoj dio među ostalim oblicima zvuka koji su grupirani oko njegove središnje misli - što je inspiracija za svaki od različitih dijelova , zadržava svaki u odnosu na ostale dijelove i stvara harmoniju iz nesuglasica. Kompozitor iz zvuka stvara bešuman zvuk. To on postavlja u pisanu formu i zvuči se u zvučni oblik, tako da oni koji imaju uši mogu čuti i slijediti u carstvo u kojem se rodio.

Rukom i četkom i nijansama iz svoje palete umjetnik slikar oblik ugrađuje u svoju maštu u vidljivost na svom platnu.

Umjetnik kipar kiči i prisiljava se da od grubog kamena izdvoji nevidljivi oblik koji je njegova mašta projicirala u vidljivi privid.

Snagom mašte filozof daje sistem svojoj misli i u riječi ugrađuje nevidljive oblike svoje mašte.

Nezamislivi državnik i davatelj zakona planira i donosi statute za ljude na osnovu njegovog neposrednog pogleda na fenomene prošlosti. Imagator ima stavove koji cene i predviđaju promenjene i promenljive uslove i nove elemente, koji su ili će postati faktori u civilizaciji.

Malo je ljudi koji odjednom mogu postati maštovci, ali mnogi imaju živu maštu. Oni koji imaju maštovitu moć intenzivniji su i podložni životnim utiscima od onih koji imaju malu maštovitu moć. Zamišljanju su prijatelji, poznanici, ljudi aktivni likovi koji i dalje žive svoje dijelove u njegovoj mašti kad je sam. Do nezamislivih ljudi postoje imena koja toliko ili malo predstavljaju, rezultat onoga što su učinili i na osnovu kojih se može izračunati što treba učiniti. Prema njegovoj maštovitoj moći, neko će biti u kontaktu sa stvarima i ljudima i to će ući i ljudi njegov um, ili, stvari i ljudi biti van njega, da bi se vidjelo samo kad to zahtijeva prilika. Maštar može u mašti proživjeti i pregledati u bojama, prizore koje je ispisalo njegovo pamćenje. Na memoriji može graditi nove forme i slikati nove prizore koje će njegovo pamćenje u budućim prilikama možda ponoviti. U mašti on može posjetiti strane zemlje ili ući u novi svijet i kretati se među ljudima i sudjelovati u scenama s kojima prije nije stupio u kontakt. Ako neimenovana osoba razmotri mjesta koja je posjetila, sjećanje ga podsjeća na činjenicu, ali vjerojatno neće ponoviti prizor; ili, ako se dogodi, neće biti kretanja i boje, već samo nerazrešeni predmeti bez života, u magli sive. Neće se graditi na slici svog pamćenja. Zašto bi slikao ono što je bilo?

Nemaštovit čovjek živi po pravilu prema navici, u postavljenim oblicima i žljebovima, te na temelju iskustva. Ne želi ih mijenjati, ali želi nastaviti s ovim. Možda on misli da ih treba poboljšati, ali svako poboljšanje treba biti u skladu s onim što je bilo. Plaši se nepoznatog. Nepoznato ga ne privlači. Imaginator živi od promjena, prema utiscima, u raspoloženju i emocijama, na osnovu svojih nada i ideala. Ne plaši se nepoznatog; ili, ako to učini, to za njega privlači avanturu. Nemaštoviti ljudi obično poštuju zakone. Ne žele mijenjati zakone. Maštoviti ljudi mrze se kada je zakon ograničenje za inovacije. Usvojili bi nove mjere i isprobali nove oblike.

Nezamisliv način je težak, spor i skup, čak i gubljenje vremena, iskustva i ljudske patnje i začepljuje kolo napretka. Maštom se može puno toga predvidjeti i često se mogu spasiti vremena i patnje. Maštoviti fakultet uzdiže se do tačke proročanstva, može vidjeti šta misli ljudi nameću. Nezamišljajući davatelj zakona šeta na primjer s nosom blizu zemlje i vidi samo ono što mu je ispred nosa, a ponekad čak i to. Onaj s maštom može zauzeti veće vidno polje, vidjeti djelovanje mnogih sila, a nekih koje još nisu očigledne maštovitim. Nezadovoljni vidi samo raspršene pojave, a ne ceni ih. On je prisiljen po navici. S ljudima mašte, međutim, može se shvatiti suština onoga što su znakovi vremena i pomoću mašte pogodne i pravovremene mogu se pružiti sredstva za regulaciju pojava.

Zgrada dvorca, sanjarenje, igra i puštanje mašte, sanjarenje u snu, halucinacije, fantazme, nisu mašta, iako je maštoviti fakultet aktivan u proizvodnji tih različitih aktivnosti i stanja uma. Planiranje, posebno utilitarnog karaktera, nije mašta. I naravno, kopiranje ili imitiranje nije mašta, stoga oni koji samo re-produciraju formu nisu ni maštoviti ni maštovci, iako je reprodukcija umjetnica i pokazuje talent.

Kada mašta radi na proizvodnji oblika senzualne prirode, duh zemlje se ne miješa, ali podstiče njegovo djelovanje, jer ovaj zemaljski duh dobija veće mogućnosti za doživljavanje osjeta kroz nove oblike. Kako um zamišlja, on uči. Uči postepeno, ali uči. Mašta podučava um kroz forme. Cijeni zakon, red, proporciju. Uz ovaj stalni razvoj uma putem viših oblika, dolazi vrijeme kada bi imaginacija koristila na drugačije ciljeve nego za pravljenje obrazaca za osjetila. Tada um pokušava stvoriti apstraktne forme, koje nisu iz osjetila, a duh zemlje odjednom se usprotivi i pobuni. Želja širi zbrku u umu, podsjeća i umara um. Zemaljski duh uzrokuje da se osjetila, želje i tjelesne sile okupe u borbi protiv umnaženog uma, jer još uvijek pokušava napraviti obrasce za apstraktne misli i za duhovna bića. Rijetko je maštarac sposoban da se uspješno bori protiv te vojske zemaljskog duha u sebi. Ako se odrekne svojih ideala, zemaljski duh ga nagrađuje svjetskim počastima za čuda koja njegova mašta donosi u svijet. Ako izumitelj ne odustane od borbe, on ne uspeva ili se čini da svet propada. U stvarnosti on ne propada. Ponovo će se boriti, i s većom snagom i uspjehom. Izvest će maštu iz carstva u kojoj djeluje na čula, u carstvo gdje djeluje za natprirodni duh. Jednom u vijeku imaginarnik uspije u tome. To nije nikakav zajednički uspeh, niti jedan običan događaj. On otkriva svijetu nove duhovne zakone. On, maštom, stvara oblike u kojima bića duhovnog sveta mogu doći i dolaziti u formu i manifestovati se.


[1] Čovek, inkarnirani um, je izgnanik iz svog doma u mentalnom svetu, svetu misli. Njegove idealne misli i dobra djela plaćaju njegovu otkupninu, a smrt je način na koji se vraća kući na predah – samo na predah. Rijetko tokom svog života na zemlji može pronaći put nazad, niti na trenutak pogledati svoj dom. Ali moguće je da pronađe put dok je još na ovom svijetu. Put je razmišljanjem. Nestalne zaostale misli ga presreću i ometaju, i odvode ga kada pokušava da razmišlja, kao što ga skretanja, zadovoljstva i iskušenja svijeta odvode od njegovih odgovornosti i životnih obaveza. Mora se probiti kroz hordu zaostalih misli koje stoje između njega i njegovog cilja.