The Word Foundation
Podijelite ovu stranicu



THE

WORD

Vol. 15 MAY 1912 Ne 2

Autorsko pravo 1912. od HW PERCIVAL

ŽIVOT

(Nastavak)

PRIJAVNO svi imaju predodžbu o tome što se naziva živim, a pojam se zasniva na stvarima i stanjima kojima najviše želi ili na idealima kojima teži. Smatra da će ostvarenje njegovih predmeta u životu biti živo i da su stvari za koje se drugi suprotstavljaju malo vrijednosti u poređenju s ciljem njegove namjere. Svaki djeluje uvjereno da zna što zapravo živi i za to se trudi tijelom i umom.

Umoran od gradske gužve, onaj ko idealizira jednostavan život siguran je da se može živjeti u tišini sela, usred pastoralnih prizora i gdje može uživati ​​u svježini šume i suncu na poljima, i žali one oko njega što to ne znaju.

Nestrpljiv svojim napornim i dugim radom i monotonijom zemlje, i osjećajući kako samo troši egzistenciju na farmi, ambiciozni mladić je uvjeren da u gradu može znati samo što živi, ​​u srcu posla i među naletom mnoštva.

S razmišljanjem o domu, čovjek iz industrije radi na tome da možda iskoristi obitelj i uživa u lakoći i komforu koje će zaraditi.

Zašto bih čekao da uživam u životu, misli lovac na zadovoljstvo. Ne odlažite za sutra u čemu možete uživati ​​danas. Sport, igre, kockanje, ples, ukusni salveti, zveckanje čašama, mešanje magnetizma s drugim spolom, noći uživanja, ovo je za njega život.

Svojim željama koje nisu zadovoljne, ali strahujući od privlačnosti u ljudskom životu, asket smatra svijet kao mjesto koje treba izbjeći; mjesto na kojem zmije vrebaju i vukovi su spremni proždirati; tamo gdje um obasipa iskušenjima i prevarama, a meso je u umnjacima smisla; gde strast divlja i bolest je ikada prisutna. Odlazi na skrovito mjesto gdje bi tamo mogao otkriti misteriju stvarnog življenja.

Nezadovoljni svojom ždrijebom u životu, neinformirani siromašni grubo govore o bogatstvu i sa zavisti ili divljenjem ukazuju na djela društvenog seta i kažu da mogu uživati ​​u životu; da zaista žive.

Ono što se naziva društvom, sastavljeno je prilično često od mjehurića na grebenu civilizacijskih talasa, koje su u moru ljudskog života bacali nemiri i borbe uma. Oni u društvu na vrijeme vide da je prijem rođenjem ili novcem, rijetko zaslugom; da modni furnir i mehanika manira provjeravaju rast uma i izvrću karakter; da društvom vladaju strogi oblici i neizvjestan moral; da postoji glad za mjerom ili favoriziranjem, i raditi s laskanjem i obmanjivanjem kako biste ga osigurali i zadržali; da postoje strepnje i borbe i spletke za šuplje trijumfe popraćene uzaludnim žaljenjem zbog izgubljenog prestiža; da oštri jezici udaraju iz draguljastih grla i ostavljaju otrov u medenim riječima; da tamo gdje zadovoljstvo vodi ljude slijede, a kad se to poziva na isprekidane živce, oni ščepaju svoje izmišljotine za pružanje novih i često bazičnih uzbuđenja za svoje nemirne umove. Umjesto da predstavljaju kulturu i istinsku plemenitost ljudskog života, društvo, takvo kakvo je, vide oni koji su nadživjeli njegov glamur, da bude u velikoj mjeri poput pranja i odnašanja, bačenih na pijesak valovima sreće iz more ljudskog života. Članovi društva neko vrijeme blistaju na suncu; a zatim, iz dodira sa svim izvorima svog života i nesposobni da zadrže čvrstu podlogu, otklonjeni su ih valovima sreće ili nestaju kao ništavilo, poput izduvane pjene. Malo šanse društvo daje svojim članovima da znaju i kontaktiraju struje svog života.

Napustite put svijeta, prihvatite vjeru, zagovarajte iskrenog propovjednika i svećenika. Uđite u crkvu i vjerujte, i naći ćete balzam za svoje rane, utjehu za svoju patnju, put do neba i njene radosti besmrtnog života, te krunu slave kao svoju nagradu.

Za one srušene sumnjama i umorni od bitke sa svijetom, ovaj poziv je ono što je nježna uspavanka njihove majke u povojima. Oni koji su iscrpljeni aktivnostima i pritiskom života možda će neko vrijeme naći počinak u crkvi, a očekuju da će nakon smrti imati besmrtni život. Oni moraju umreti da bi pobedili. Crkva nema i ne može dati ono što tvrdi da je ona čuvarica. Besmrtni život se ne pronalazi nakon smrti ako nije prethodno dobiven. Besmrtni život mora se proživjeti prije smrti i dok je čovjek u fizičkom tijelu.

Međutim, i koje god životne faze bile ispitivane, videće se da su nezadovoljavajuće. Većina ljudi je poput okruglih klinova u kvadratne rupe koje ne odgovaraju. Neko može neko vrijeme uživati ​​u svom mjestu u životu, ali on se zamara čim ili prije nego što nauči čemu treba naučiti; onda čezne za nečim drugim. Onaj koji pogleda iza glamura i ispita bilo koju životnu fazu, otkriva u njemu razočaranje, nezadovoljstvo. Možda će biti potrebno nekoliko godina da čovjek to nauči ako ne može ili ne želi da vidi. Ipak mora naučiti. Vrijeme će mu pružiti iskustvo, a bol će mu izoštriti vid.

Čovjek kakav je u svijetu je nerazvijeni čovjek. Ne živi. Život je način na koji čovjek postiže besmrtni život. Život nije postojanje koje muškarci u ovom trenutku nazivaju životom. Život je stanje u kojem je svaki dio strukture ili organizma ili bića u dodiru sa Životom kroz njegovu određenu struju života i gdje svi dijelovi koordinirano rade na izvršavanju svojih funkcija u svrhu života te strukture, organizma ili bića i gdje organizacija u cjelini kontaktira poplavu Života i njegove životne struje.

Trenutno nijedan dio organizacije čovjeka nije u kontaktu s njegovom određenom strujom života. Teško da je mladost dostignuta prije nego što propadanje napadne fizičku strukturu, a čovjek dopušta da smrt uzme njegov smrtni dio. Kada se izgradi čovjekova tjelesna struktura i ispuhne cvijet mladosti, tijelo se ubrzo osuši i proždire. Dok gori vatra od života, čovjek vjeruje da živi, ​​ali nije. Umire. Samo u rijetkim intervalima moguće je da se fizički organizam čovjeka dotakne njegovih određenih životnih struja. Ali napor je prevelik. Čovjek nesvjesno odbija vezu, a ili ne zna ili neće koordinirati sve dijelove svog organizma i ne tjera ih da vrše druge funkcije osim za oskudno održavanje fizičkog tijela, pa to nije moguće za njega će se snositi fizičko. On ga povlači.

Čovjek razmišlja putem svojih čula, i kao biće smisla. O sebi ne razmišlja kao o biću osim svog čula, pa stoga ne kontaktira život i izvor svog bića. Svaki dio organizacije zvan čovjek ratuje se s ostalim dijelovima. Zbunjen je po pitanju svog identiteta i ostaje u svetu konfuzije. Nije ni u kojem smislu on u kontaktu s plimnom plimom Života i njegovim strujama života. Ne živi.

(Nastavlja se)